Ogledalo

Udata sam, još nemamo dece. Radim u najuspešnijoj knjigovodstvenoj agenciji u gradu. Ranije sam svirala klavir. 

 

Da sam mogla sprati sopstveno lice, učinila bih to. Sva mesta koja je dodirnuo. Trljala sam lice vodom, ali nije dovoljno. Nema dovoljno te vode na celom svetu. Gušim se u prljavštini – iz slavine teče crnilo. Toalet je divlja deponija, davim se u njoj! 

Cela košulja mi je mokra. U panici izvlačim ubruse iz aparata i beznadežno se brišem. Strah da me neko ne zatekne svio mi se u utrobi kao klupko. 

Šta bih rekla? 

Šef me danima dodiruje ispod stola? Ide za mnom i traži trenutak kada niko nije tu da mi stavi do znanja da je opsednut sopstvenom požudom? Miluje me po licu – bar on misli da je to što na mene navaljuje rukama, kao zmijama, milovanje. U istom preduzeću u kom radi sa sopstvenom suprugom. Poziva me u svoju kancelariju, uzima kao taoca i zahteva podanost! U trenucima očajanja doživljava napade agresije i stiska mi lice. Izobličen od besa od mene traži zadovoljstvo.  

Sve to bih želela da objasnim, ali bih samo stajala skamenjena i posramljena, želeći da propadnem u zemlju. 

Bacam ubruse u prepunu kantu zajedno s njegovim prljavim opaskama. Napadaju me glasovi, dodiri, pritiskaju me sa svih strana. 

Nemam kud. 

Bežim od njega i od sebe, otvaram prvu kabinu, utrčavam, iz sebe izbacujem čitavu utrobu. 

Brišući lice, čujem glasove, ali ne stižem da zatvorim vrata. 

Jesi li dobro, šta se desilo?“, preneraženog pogleda pita me Milena, šefova supruga. 

Ne uspevam da prozborim ni reč. Protrčala sam pored nje, odgurnuvši je u stranu i izjurila iz toaleta, pa iz kancelarije. Svi su zapanjeno gledali uplakanu i mokru ženu kako juri nekud. Nisu znali šta se dešava i sasvim sigurno su mislili da sam luda. 

I pored svih njih, osećala sam samo njegov pogled na sebi. Činilo se da ne mogu pobeći od njega. 

Kada sam stigla kući, nije bilo supruga. Imao je običaj da do kasno ostaje na poslu, znala sam da imam dovoljno vremena da se sredim. Morala sam da se suočim s njim i ispričam mu šta se dešava. Trebalo je da to učinim mnogo ranije, ali od te pomisli bih se prosto zaledila. Bio je prek i znala sam da neće reagovati smireno. A nisam želela da učini nešto, ni meni, ni mom šefu. 

Filip je ušao s grimasom koju je imao skoro uvek, a objašnjavao ju je umorom. 

Znala sam da ću odustati od razgovora budem li odugovlačila i da ću izmisliti neki glup razlog za otkaz u najuspešnijoj knjigovodstvenoj agenciji u gradu. Stisnula sam kapke i u njima videla univerzum, skupila dlanove u pesnice kao da se spremam za boks meč.  

Moramo da razgovaramo. 

Sutra, umoran sam“, procedio je, kao što je sa svima govorio, kroz zube. Nisam volela što sa mnom govori isto kao i sa svim drugim ljudima. 

Molim te, važno je. 

A to što ceo dan radim da bismo uštedeli za dete, pa sam uvek umoran, to nije važno?! Sutra, rekao sam“, gotovo vičući je odgovorio. 

„Govoriš o detetu koje je tebi jedini cilj i smisao, o detetu za koje štedimo a koje nisam ni rodila i koje nikad nisam ni želela?“, pomislila sam, ali oćutala. 

Znam, oprosti. 

Ne znaš ti ništa. 

Pomislila sam: „Znam da spavaš sa pripravnicama u svojoj advokatskoj kancelariji i da rad nije ono što te čini umornim. Znam da me prezireš jer ti ne mogu roditi dete. Znam da u meni vidiš produžetak sebe samog, ono što se mora imati jer tako treba. Znam da sam odavno promašila život i da ti u meni svakodnevno vidiš dokaz da si uradio isto. “ 

Dala sam otkaz“, bacila sam mu te reči u lice, kao kamenje u vodu. 

Molim?! Zašto?!“, iskolačenih očiju upita Filip. 

A sad te zanima? 

Znaš da nam treba taj novac. Zašto si to uradila?! 

Treba nam i da majka tvog budućeg deteta bude zdrava. Ne mogu podneti više. 

Šta to? Svi normalni ljudi rade. 

To što me šef napastvuje na poslu. Eto, čuo si… 

Pogled mu je izgubio fokus, kao da gleda u neki nedokučivi ambis. A ja sam, začudo, prestala da se bojim.  

Rešila si da mi se tako osvetiš? 

Ne razumem. 

Svetiš mi se što sam ti bio neveran, zavodiš šefa?“, rekao je kriveći donju usnu. 

Iako je sve govorilo da ne treba da budem iznenađena njegovim pitanjem, bila sam. Bolelo je. 

Zaista? To ti je prva pomisao? Ne da staneš u moju zaštitu, ili me pitaš kako sam? 

Ne reaguješ kao neko kome je smetalo šta god da ti je uradio. Rekla si da ne možeš više da podneseš, znači da je prošlo dosta vremena dok si se setila da mi uopšte kažeš. 

Osećala sam vrelinu u grudima koja me je gušila. Nisam više mogla da ga gledam – osobu sa kojom sam planirala porodicu i život. 

Znala sam da je ovo bila greška. 

Jesam li ti govorio da se oblačiš kao udata žena, a ne kao prostitutka?! Uvek me je sramota kad idem negde s tobom. 

Napastvovao ti je suprugu, a ti ga braniš? 

To što je dirao nešto moje je neoprostivo i to ću rešiti s njim. A za to što se tebi desilo, sama si kriva. 

Skočila sam u želji da izjurim odatle, kao što sam pobegla i iz kancelarije – bila sam osuđena na zlostavljače i na poslu i kod kuće. Oči su mi se punile suzama i osetila sam snažan stisak na zglobu ruke i jak udarac koji me je zateturao i oborio na pod. 

Vidiš šta radiš? Izvlačiš najgore iz mene. Muškarac nema oslonca u ženi, već samo još tereta koji mora nositi na plećima“, izgovorio je, mirno i staloženo kao da čita unapred pripremljen govor. Gledala sam ga sa poda i bilo mi je svejedno. Ne može me povrediti šta god uradio. To je izgleda prednost nesrećnih ljudi – ne možete im ništa. 

Osetila sam ukus krvi i, ne znam zašto, setila se detinjstva i prvih časova klavira. Klavirska pesma činila je da se zaboravim i pobegnem u drugi svet. 

Udario me je još jednom. Pa još jednom. 

Sevali su udarci, ali ja više nisam bila tu – sjaj reflektora, ja u dugoj crvenoj haljini, na sceni, sviram klavir savršeno mirnoj i skoncentrisanoj publici. 

Udarci sevaju. Ne, to je sada aplauz publike. Nisu šamari.  

Ja sviram klavir. 

Udata sam, nemamo dece. Radim u uspešnoj knjigovodstvenoj agenciji. Sviram klavir. 

 

Oduvek sam verovala da se ljudi rađaju dobri, a onda ih snađe život i tmurne, nesrećne okolnosti od njih naprave monstrume. 

Oduvek sam verovala i u to da su monstrumi uvek daleko – da o njima saznajemo iz priča, krimi-romana, ili novinskih članaka.  

Kad već govorimo o zabludama, takođe sam verovala i da ću, ako se budem srela sa jednim od takvih ljudi, moći da mu se suprotstavim. Mislila sam da ću biti hrabra i odupreti se svakom. Verovala sam da ću se braniti svom snagom i da nijedan monstrum nema šanse. 

Prvo – čovek u sebi ima klicu i dobra i zla. Te klice razvija okolina, ali i on sam, hraneći onu koju izabere. 

Drugo – ne, monstrumi nisu samo udaljena stvarnost, već su svuda oko nas i imaju naizgled prijateljska lica. Smeše se, rukuju se, srdačni su i pričljivi. Imaju prijatelje, porodice, poslove i žive isto kao i svi drugi ljudi. 

I treće – nisam se branila. Skamenila sam se. Postala mala, uplašena i paralisana devojčica, koja je zbunjeno i prestravljeno posmatrala monstruma, ne znajući šta da radi. A on je pustio da ga vode iskonske strasti, dodirujući moje telo i lice kao da su njegovi. 

Bio je to moj šef u preduzeću u kom sam radila. I radio je to svakodnevno. Sačekivao bi me pre posla i obasipao lepim rečima, sve dok ne izgubi strpljenje, nakon čega bih se ubrzo našla priljubljena uza zid, ili auto, a njegovi prsti mileli po meni kao pauci.  

Nemam kud. 

Moram pobeći od njega, a i od sebe – ovakve. Nisam spremna da prihvatim da nisam hrabra i da zapravo nikad nisam odrasla. 

Prvi put sam se suočila sa istinom o svetu i ona nije bila lepa. 

Izjurila sam iz kancelarije, sudarajući se sa Milenom, šefovom suprugom. 

Jesi li dobro, šta se desilo?“, preneraženo me je upitala Milena. 

Nisam uspela da prozborim ni reč. 

Gotovo sam prošla kroz nju i izjurila dok su svi ostali zapanjeno gledali ka meni, praveći se da nisu oduvek želeli isto to – da pobegnu odatle i potraže posao koji će zapravo voleti. 

Brzo sam ih zaboravila. Jedina slika koja me je i dalje proganjala je on, s iskrivljenim osmehom, vrebajući kao lešinar. 

Uletela sam u kuću i zalupila vrata. Prvi put toga dana sam se osetila sigurnom. Filip je još bio na poslu. Ne znam zašto mu odmah nisam rekla šta se dešava. Plašila sam se njegove reakcije. Sumnjala sam u samu sebe, da nisam doprinela tome što me šef napastvuje na poslu. Ali uzalud sam se zakopčavala do guše, bio je nezasit bez obzira na sve. Morala sam da se suočim sa sobom, da konačno sakupim hrabrost i pogledam monstrumu u oči! 

Filip je ušao s osmehom, koji je uvek krasio njegovu pojavu. 

Bacivši mu se u zagrljaj, počela sam da plačem. 

Šta nije u redu?“, upitao je. 

Plašim se. 

Šta se desilo? 

Zaridala sam još jače, kao dete. A onda sam ga pustila iz zagrljaja, zakoračila unazad i spustila ruke, kao da se predajem, kao da više nemam snage ni za jedan jedini dan života. 

Moram da ti kažem nešto. 

Pa reci! Šta god da je, slušam te, rekao je Filip, suzdržavajući osećanja i napetost. U svakom trenutku je stavljao moja osećanja ispred svojih, što sam mu uvek zamerala. Ali sada mi je trebalo da osetim da mu je stalo i da sam ja najvažnija. 

Radi se o mom šefu… Dodiruje me, napada… presreće… tera me da spavam s njim, isprekidane, izmrcvarene reči iščupale su se iz mene. Filip je razgoračio oči i, iako je ostao nem, čula sam vrisak. 

Prišao mi je i spustio drhtavu ruku na rame. Gledao me je kao da ne veruje da sam još uvek tu. Kao da ne veruje da sam živa i nije sasvim siguran da se neću srušiti svakog trenutka. 

A zatim se trgao i povratio staloženost. Opet njegov običaj da stavi moju uznemirenost, moj problem, moju patnju, ispred svega, pa i sebe. 

Hteo je da me pita, videla sam. Je li me udario, povredio? Koliko dugo to traje? Zašto mu ranije nisam rekla? Zaštitio bi me. Pomogao bi mi. Zašto sam sama prolazila kroz to? Zašto sam se mučila? Njegove oči su postavljale ta pitanja, ali ne i on. Zagrlio me je. 

Neće se više nikad desiti, nećemo to dozvoliti. Ne brini“, rekao je, još uvek suzdržavajući suze, i dodao: – Kako mogu da ti pomognem? Sve ću učiniti. 

Znala sam da posle ovoga neću biti ista. Brinula sam da mu se neće dopasti odrasla ja – ona koja ne očekuje lepu istinu o svetu, već samo istinu. Ona koja zna da srećan život nije satkan samo od srećnih trenutaka, već ima i svoje mračne strane. 

Dala sam otkaz. Samo želim da sve zaboravim. Hvala ti.  

Nije odgovorio već me je samo zagrlio još jače. Kao da se trudi da odvoji ceo svet od nas i bude sasvim siguran da me neće izgubiti.  

Znala sam da se to neće desiti, jer je taj zagrljaj upravo ono mesto u kome sam ja pronašla sebe. To je mesto u kome ću se skriti od istine, od monstruma koji nam se prikradaju iza prijateljskih maski i vrebaju nas kao da smo plen. 

Klavirska pesma činila je da zaboravim na sve i pobegnem u drugi svet. 

Trudila sam se da što češće sviram, ali nikada nisam uspela da nađem pravu publiku, niti da odsviram pravi koncert. Nisam imala stomak za zabave i prijeme na kojima sam morala da budem kako bih se osmehnula pravoj osobi koja bi me kasnije predložila za nastup. Zbog toga sam oduvek uglavnom svirala samo Filipu. I zaista – druga publika mi nije ni bila neophodna. 

Sve dok jednog dana nije zazvonio telefon – poziv od gradske filharmonije i ponuda da nastupim na humanitarnoj večeri sa klasičnim kompozicijom po izboru! 

Oduvek sam znao da se to mora desiti!“, rekao je na to Filip 

Nadam se da se ti ljudi neće uspavati od moje muzike. 

Ne znam za njih, ali ja ću fino odremati.  

Zagrlili smo se uz smeh i bacili na krevet. Uvek ću se sećati da te noći nisam skinula osmeh sa lica, iako je glavni utisak ipak bio – zaborav.  

Ponovo sam zaboravila monstrume i istinu o svetu. Sa Filipom sam opet postala dete. 

Muškarac nema oslonca u životu osim žene koju voli. Od trenutka kada je upozna, jedini teret postaje mu njeno odsustvo“, šapatom je rekao Filip 

Osećam se besmrtno s tobom. To je izgleda prednost srećnih ljudi – ne možeš im ništa“, odgovorila sam. 

Na dan koncerta, sedela sam iza scene u filharmoniji i s nestrpljenjem čekala da vidim Filipa u publici. Trenutak pre nego što sam izašla pred publiku zamislila sam sve što će se desiti – sjaj reflektora, sebe u dugoj crvenoj haljini, na sceni, kako sviram klavir savršeno mirnoj i skoncentrisanoj publici. 

Čujem najavu, pa aplauz publike. 

Ustajem i stupam na scenu. Hiljade dlanova se spaja i odvaja, ali nema zvuka. Ne čujem ništa osim njegovih ruku. Hiljade ljudi, ali svuda je mrak, osim na njegovom licu. Ceo svet je prestao da postoji. 

Ja sviram klavir. 

Autor: Nikola Jeremijaš 

O autoru:

Responses

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *