U ovkiru rubrike Mladi i feminizam razgovarale smo sa Milicom Crkvenjakov, mladom srpskom producentkinjom i aktivistkinjom. Milica je feministkinja i aktivistkinja, a na društvenim mrežama je široj publici poznata i po profilu Draga devojčice, u okviru kojeg se na svojesvrstan način bavi bitnim temama i ruši nametnute norme i tabue.
Kroz svoj aktivistički rad na društvenim mrežama i kroz radionice promoviše teme intersekcionalnog feminizma, ljudskih prava i inkluzije.

Foto: privatna arhiva
Šta za tebe znači biti feministkinja/aktivistkinja?
Za mene je to način života. Nije šešir koji možeš da skineš i staviš kad želiš, to je nešto što prosto živim u svakom trenutku. Kao feministkinja verujem u jednakost rodova, a kao aktivistkinja se za to borim. To nekako mora da ide ruku u ruku. Mislim da ne možeš reći da si feministkinja, ali da ne radiš ništa po tom pitanju. Ne u smislu da svako mora da bude na ulici i da protestuje, ali moraš to da živiš, za sebe i za žene u svom životu. Da ženama koje su ti najbliže uvek budeš podrška i oslonac i da im kažeš “da, ti možeš to!” I to je aktivizam, u svojoj lokalnoj zajednici, što je najbitnije.
Kako si počela da se zanimaš za feminizam i baviš feminističkim pitanjima?
Odrasla sam u jednoj progresivnoj porodici što je sigurno pomoglo, mada se u kući nikada nije pričalo previše o tome. Ono o čemu se jeste pričalo je aktivizam i ja sam sa 9 godina krenula da volontiram redovno. Sa feminizmom su me upoznale dve vrlo važne žene u mom životu: moja profesorka klavira u muzičkoj školi, koja me je naučila mnogo više od samog sviranja, i moja bibliotekarka, za koju sa ogromnim ponosom mogu da kažem da mi je i danas jedna od najbližih prijateljica. One su me uvele u to, sa dosta različitim pristupima. Jedna me je učila o prošlosti, o nepravdama u svetu i borbi kroz koju žene prolaze, dok me je druga naučila o sebi, kako da sebe poštujem i zauzmem se za sebe. Beskrajno sam im zahvalna obema.
Kada si postala svesna toga da dečaci i devojčice, odnosno muškarci i žene nemaju ista prava?
Ne znam kada se tačno iskristalisalo, ali sam definitivno prolazila kroz fazu “Ja verujem u jednakost, ali nisam ja feminisktinja” kada sam bila tinejdžerka. Bila sam svesna, ali nisam znala da verbalizujem stvari. Mislim da sam tek dosta kasnije, blizu dvadesetih, posvetila pažnju istraživanjima i nauci feminizma i rodnih studija i tada sam shvatila dubinu i širinu svega. Moglo bi se reći da sam ja kao cis devojka iz progresivne porodice prosečnih primanja iz velikog grada bila dosta privilegovana i mogla sam mnogo duže da prođem i da ne osetim previše posledice na svojoj koži. Mislim da me to još više gura u verovanje da borba nije gotova dok nismo sve slobodne.
Da li praktikuješ feminizam u svakodnevom životu i na koje načine?
Naravno! Ne plašim se da ističem sve stvari koje primetim koje predstavljaju male nepravde. Na poslu, sa društvom, online, bilo gde. Mislim da je podizanje nivoa svesti prvi pravi korak ka promeni. Ne zanima me da li će mi neko govoriti da “smaram sa feminizmom”. I mene smara patrijarhat pa neće da ućuti. Jedna bitna stvar mi je da ne kopiram neke heteronormativne uloge u svoju vezu. Da ako sam ja ta koja ide na posao, to ne znači da je kompletna briga o kući na mojoj partnerki. Nikada neću ružno komentarisati o nekoj ženi zbog njenih izbora odeće, posla, izgleda, porodice ili išta slično. Sve imamo svoj put i to je osnova feminizma, da poštujemo različite izbore koje činimo.
Šta je ono što ti činiš za svoju zajednicu?
Verovatno bi mnogi rekli da je najveće to što činim online, sa mojim profilima na društvenim mrežama. Ne znam da li se slažem. Tačno je da tako dotičem najveći broj devojaka, hiljade i hiljade, ali mislim da ono što je mnogo dublje, upečatljivije i korisnije su stvari koje radim uživo. Radim radionice sa desetak devojaka i mislim da je ono što im prenesem na tim radionicama, i razgovori koje imamo tokom njih, mnogo veći uticaj. Ali ono što mnogi ne žele da prihvate je da je jedan od najboljih načina da se žene podrže finansijska podrška i donacije. Pare su ono što omogućava da se održe sigurne ženske kuće, obezbedi finansijska sigurnost i nezavisnost za preduzetnice i pruže prilike da se obrazuju devojčice. Ja sam trenutno u situaciji da mogu da doniram finansijski. Možda sutra neću biti, ali nadam se da neko drugi hoće.
Da li bi opisala neku situaciju u kojoj si imala priliku da se zauzmeš za neku drugu ženu ili ženska prava, ukoliko ona postoji?
Mislim da sam ja u prilično posebnoj situaciji gde imam tu socijalnu moć koju mi društvene mreže daju, i bitno mi je da je koristim da osudim kada drugi ljudi sa to istom moći pokušaju da napadnu žene. Često je to javno i privatno osuđivanje kvazi feministkinja koje napadaju trans žene. U svakodnevnom životu, posebno pre kada sam više izlazila uveče, mislim da je to zajedništvo između žena ključno. Priđeš devojci u klubu koju očigledno neko smara a ona ne zna kako da pobegne, ili sačekaš sa nekom devojkom koja je očigledno previše pijana da dođu drugarice po nju ili joj pozoveš taksi. Te male stvari, koje uopšte nisu male i koje su utkane u naša proživljena iskustva kao žena, mislim da sve imamo razumevanja za to.
Šta bi poručila mlađoj verziji sebe?
Da su prijateljstva sa devojčicama i devojkama najbolja stvar koju ikad može sebi da priušti u životu. Da se mane “nisam ja kao druge devojke” i prigrli ih onako kako znam da želi. I da se ne žuri da odraste. Mnogo bi stvari prošlo lakše i bezbolnije da nisam verovala da je biti “zrela” najbitnija osobina i najviši kompliment. Prosto nije. Samo pusti sebe da voliš šta voliš, uživaš u životu i baš u tom trenutku u kom si.
Zašto je feminizam važan i zašto misliš da bi mladi trebalo da budu feministi/kinje?
Svašta bih mogla pričati o statistikama koje pokazuju da ekonomija i društvo cveta kada je rodna ravnopravnost na višem nivou, ali zapravo to nije bitno. Feminizam je važan zato što smo ljudi. Zato što je ljudski voleti i poštovati druge, tretirati ih kao jednake, videti ih kao vredne i neprocenjive, sposobne članove društva, ne tražiti načina da ih potčiniš ili poniziš. Biti feminista znači biti čovek.
Ko su tvoji uzori u feminizmu?
Samo: žene. Devojke koje sretnem u WCu kluba, žene koje prekidaju generacije traume i nasilja da bi ćerkama obezbedile bolji život, lezbejke, trans žene, devojčice koje se bore za svoje “ja”, prosto sve žene. Ne bih mogla izdvojiti neku osobu, stvarnu, istorijsku, fikcionalnu. Mislim da je u tome lepota feminizma, mi smo bunar bez dna, iz nas samih će uvek izvirati inspiracija da se borimo i uvek ćemo je naći jedne u drugima.
Da li postoje neka pitanja kojima bi feministi/kinje trebalo više da se bave?
Svakako. Intersekcionalni feminizam ozbiljno kaska i mejnstrim platforme i pokreti rutinski izostavljaju iz svog zagrljaja najmarginalizovanije žene, što su specifično kod nas (mada i u svetu) žene sa invaliditetom, romkinje, siromašne žene i trans žene. Feministkinje moraju da nauče da preispitaju svoje privilegije koje nose sa sobom kroz život i da stvore prostor za one koje te privilegije nemaju. Davno je prošlo vreme kada je bilo okej i prihvatljivo da se feminizmom bave samo bogate, bele, cis, strejt žene. Prvo u okviru svojih zajednica, pa tek nakon toga šire, treba da se bavimo stvaranjem jednakih mogućnosti za one najmarginalizovanije iz naše zajednice.
A da li ti poznaješ neku feministkinju ili nekog feministu, u svojoj zajednici i okruženju, koji prave promene? Ako je to slučaj, piši nam svoje predloge na IRIDINIM društvenim mrežama.
Responses