Mislila sam i ja da želim

– Prerano je. Tek smo se smuvali. – 

– Nije prerano. Bar se ja tako osećam. Ne znam za tebe. –

Telom je prostrujala onakva jeza od kakve se postaje zavisnim/om, kao od droge.

– I ja se tako osećam. –

Tačno je, poznajemo se tek nekoliko dana, ali svaki zajednički trenutak svedoči o konekciji kreiranoj među nama. Kliknuli smo. U čemu je onda problem? Zašto ne mogu jednostavno da se prepustim? O ne, ponovo mi podiže majicu i usnama se spušta niže. Počinje da svlači donji veš sa mojih kukova. Vrhovima prstiju zadržavam tkaninu na sebi, nespretno ga povlačim za kosu i izbegavam kontakt očima. Prinuđena sam da treći put večeras kroz neprirodan smešak promrmljam

Neemoj. – 

– Šta je sad? Mislio sam da želiš ovo, kao i ja. –

Njegov smešak je nestrpljiv, slabo uspeva da sakrije iziritiranost u glasu.

Mislila sam i ja da želim. Pozvao me je da gledamo film, isterao cimere iz stana. Bio je to jasan prećutni dogovor. Šminkajući se i sređujući kosu pred ogledalom u trpezariji, želela sam to. Slušajući Sabrinu Claudio i zamišljeno gledajući kroz prozor gradskog autobusa, i dalje sam želela.

– Hoćeš li se naljutiti ako ne budemo spavali večeras? –

– Pa neću se naljutiti, ali ću se razočarati… –

Blago sam zatečena odgovorom. Nije onakav kakvim sam ga očekivala od nekog kome je stalo do mene. Postaje mi još manje lagodno. Čini mi se da nisam na tom krevetu, već kraj vrata ili prozora, u ulozi voajera. Oni me ne vide, a ja njih ne poznajem.

Meša mi se osećaj u utrobi koji opominje da to ipak nije to i da treba da pođem, sa brigom koja me vezuje za krevet. Šta će pomisliti ako ga odbijem? Pomisliće da sam jadnica koja nema dovoljno samopouzdanja, pa pokušava da pridobije dečka time što ga tera da čeka. Ohladiće se od mene, a tako je zagrejan od početka.

Na leđima se prosuo preko kreveta, uz dubok isfrustriran izdah. Gubim ga. Provalio je moju krinku samosvesne devojke koju tuđa mišljenja ne mogu poljuljati, vidi kroz mene. Sada će sve krenuti nizbrdo. Smoriću ga tako brzo kako sam ga zainteresovala.

– Nisam spremna. Mislila sam da jesam, ali ne osećam se prijatno. –

Dlanovima je prekrio porumenelo lice, opet se nervozno smejući.

– Ja stvarno ne kapiram neke stvari… –

Ma da… Mlad je, ima tek dvadesetdve, šta je toliko godina za muškarce? Nije bezosećajan, već nezreo. Nema iskustva u vezama. I ja… Zašto sam tako detinjasto preplašena? Nije on kreten koji bi me iskoristio.. A i da uradi to, šta me se tiče? Otpisaću ga kao letnju šemu i gotovo, život se nastavlja…

Navlačim osmeh i ljubim mu usne. I dalje malo rezervisan, ali obnovljene vedrine na licu, prebacuje se preko mene i ponovo kreće poljupcima niže. Ne zaustavljam ga ovaj put. Nisam sigurna da li mi prija ili ne. Pitam ga ima li kondom, na šta mi odgovara da je tu negde u sobi, i možemo li prvo malo bez? Šta god to značilo.

– Važi. –

Mora da opet posmatram iz prikrajka, jer ne osećam ništa. Kako se mozak ne parališe bar na kratko? Pa me sad malo osuđuje što ne umem da se opustim i predam trenutku, malo broji koliko sati spavanja imam do buđenja za posao, a malo se pita kad će da završi, što se ubrzo dešava. Ležem okrenuta mu leđima i u jednom momentu gledanja u zid, zaspim.

I ovo je nasilje!


Psihičiko nasilje najčešće se tretira kao pratilac i indikator drugih oblika nasilja, a analize upućuju na to da je u nasilničkom ponašanju nekada teško razdvojiti nezavisne oblike. Samostalno prisutan, ili u kombinaciji sa drugim oblicima nasilja, ovaj oblik nasilja igra ključnu ulogu u „slamanju otpora“ i u obezbeđivanju „dobrovoljne žrtve“. Istovremeno, zbog nedovoljno jasnih određenja, česta je praksa stručnjaka da psihičko nasilje zamenjuju, odnosno ne razlikuju od „loših partnerskih interakcija“ i „disfunkcionalnih partnerskih odnosa“ kao široko rasprostranjenih pojava u kojima ne mora biti nasilja. (Ignjatović, T., 2011)

O autoru:

Responses

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *