Zamislite da u prostoriji punoj poznanika/ca morate da ispričate najintimnije detalje svog najprijatnijeg seksualnog iskustva. Iako poznajete sve prisutne, vjerovatno vam ne bi bilo najugodnije da rekonstruišete i do tančina dijelite to iskustvo sa njima.
Sada zamislite da se nalazite u prostoriji punoj neznanaca/ki. U toj prostoriji je možda i vaš nasilnik. Tu su i ljudi koji vam uopšte ne vjeruju da ste žrtva nasilja, ili koji traže razloge vaše krivice za to nasilje, i pred njima treba iznova, u prosjeku od 5-7 puta, da prepričavate najtraumatičniji događaj iz vašeg života.
Neprofesionalan odnos državnih organa, neetički pristup medija i stigma koja postoji u društvu u odnosu na nasilje doprinosi sekundarnoj viktimizaciji žrtve. Sekundarna viktimizacija predstavlja neprimjerenu reakciju društvenih i državnih aktera na nasilje. Ova reakcija dolazi u raznim formama.
1. DRUŠTVO / DRUŠTVENE MREŽE (FACEBOOK)
Izvor: nalazi autorke na društvenoj mreži Facebook
Svako od nas je bar jednom primjetio neprimjerene komentare na društvenim mrežama kao odgovor na nasilje, najčešće na tekstovima tabloida. Neki od tih komentara su usmjereni da diskreditovanje žrtve i njene traume, na ovaj ili onaj način, i veoma često i oni sami predstavljaju formu ponovljenog nasilja. Čak 50% ispitanika/ca , korisnika/ca društvenih mreža, tvrdi da su bili žrtva nekog oblika cyber nasilja, ili da su mu svjedočili.
Izvor: nalazi autorke na društvenoj mreži Facebook
U ovom komentaru možemo da primjetimo stav da je žrtva kriva zato što „dopušta“ nasilje. Ovdje kao polaznu tačku imamo pretpostavku da žrtva ima kontrolu nad situacijom, što je potpuni paradoks i besmislica kada znamo da je jedan od glavnih razloga i uzroka nasilja želja nasilnika da ima kontrolu nad žrtvom. Istraživanja Programa Prevencije Nasilja i Povreda pri Univerzitetu Južne Floride su pokazala da kod ubistava žrtava, koja su kasnije popraćena samoubistvom nasilnika, ubica prvo donese odluku da će da ubije sebe – baš iz razloga što je izgubio kontrolu nad žrtvom. Tek nakon toga, ubica donosi odluku da će da ubije partnerku, jer ako on ne može da je posjeduje, neće moći niko drugi.
Ovakvi stavovi su relikvije starih uvjerenja da je žena vlasništvo muškarca i zato primjećujemo statistički poras t femicida zajedno sa pokretom emancipacije žena. Nažalost, društvu je i dalje lakše da otpiše ovaj problem i da kaže „žena je sama kriva, eto šta im je njihova borba za emancipaciju donijela“ nego da suoči nasilne muškarce sa realnošću gdje sami moraju da budu odgovorni za sopstvene postupke, i gdje su dužni prema sebi i prema drugima da nauče nove, zdrave načine nošenja sa svojim nezadovoljstvom, osjećanjima, strahovima i nesigurnostima.
Nerijetko možemo da primjetimo i nasilne komentare na društvenim mrežama, gdje nasilnici pokušavaju da se odreknu odgovornosti putem ubačenih fraza kao što su “ne podržavam nasilje”, iako je ostatak njihove izjave dijametralno suprotan i upravo usmjeren na omalovažavanje žrtve ili odbranu nasilnika.
Izvor: nalazi autorke na društvenoj mreži Facebook
Baš zato što ovakve ozbiljne probleme krpimo površno, umjesto da ih rješavamo u samom korijenu, nikada ne dolazimo do konačnog rješenja, već samo produbljujemo i prikrivamo problem, pretvarajući se da nije toliko veliki koliko se čini.
“Ako zažmirimo i ne vidimo nasilje, da li se ono uopšte dešava?” je nedopustiv pristup.
Mnogi od ovih komentara su popraćeni stavom da je žrtva sama izabrala nasilje i nasilnika, nekako lako zaboravljajući da niko ne bira partnere zato što su nasilni, već se nasilnici pokažu kao takvi nakon izbora. Sve mi biramo partnera jer želimo da volimo i da budemo voljene, ne polazeći od pretpostavke da niko ne zaslužuje naše povjerenje. Nasilnik je taj koji iznevjeri to povjerenje.
Izvor: nalazi autorke na društvenoj mreži Facebook
Nasilje često počinje spontano i djeluje kao izolovan slučaj. Žrtva vjeruje da je njen partner generalno dobra osoba, jer niko od nas u voljenoj osobi aktivno ne traži nasilnika, i da je samo taj jedan put učinio jednu lošu stvar koja ga ne definiše u cjelosti.
Poslije jednog incidenta, nasilnik najčešće pokazuje kajanje, koristeći se lijepim riječima i poklonima kao sredstvom izvinjenja, a zatim uslijeđuje period „medenog mjeseca“ koji prvi put traje najduže, a zatim se s vremenom skraćuje. Ovo kod žrtve ostavlja utisak da je njena prvobitna reakcija na nasilje možda bila pretjerana i ona osjeća da je je ovo nedovoljan razlog da izađe iz nasilne veze. Onog momenta kada nasilje eskalira, žrtva se već nalazi u situaciji gdje je u potpunosti izgubila kontrolu, i često je izolovana, bez ikakvog sistema podrške od strane bliskih ljudi, ali i ostatka društva.
Prikazane reakcije zajednice kod žrtve izazivaju osjećaj srama kada priča o svom iskustvu, naročito kod zločina silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja. Također, žrtve izložene nasilju često osjećaju strah od odmazde ako prijave nasilnika, ali i strijepnju i grižu savjesti prema djeci, partneru ili porodici.
Izvor: nalazi autorke na društvenim mrežama
2. DRŽAVNI ORGANI
Obeshrabrene društvenom reakcijom i nestručnim ponašanjem državnih službenika/ca, veliki broj žrtava ni ne ulazi u postupke protiv svojih nasilnika. One žrtve koje se odluče na ovaj korak, nailaze na niz prepreka.
Žrtve silovanja su već pri samom upuštanju u postupak izložene retraumatizaciji pri ljekarskom pregledu, gdje pristup medicinskih radnika/ca može da napravi veliku razliku u procesu iscjeljenja.”Uvod u anatomiju” je u jednoj od svojih epizoda (15. sezona, 19. epizoda, za sve zainteresovane) veoma odgovorno pristupio ovoj tematici, prikazujući kroz šta sve žrtva prolazi.
Zatim, veliki broj ponavljanja davanja iskaza o traumatičnom iskustvu onemogućava ili znatno odlaže žrtvi mogućnost da se udalji od istog i nastavi sa životom. Tu spada i nepoštovanje etičkih i zakonskih pravila od strane advokata/ica, kada postavljaju neumjerena pitanja, koja su usmjerena ka lišavanju žrtve njenog ugleda i povjerenja. Među takvima su pitanja o prethodnoj seksualnoj istoriji, kao da je broj partnera ili učestalost seksualnog odnosa od značaja za određivanje da li je osoba silovana ili nije. Navela bih i pitanje kako je žrtva bila obučena u momentu kada je pretrpila nasilje, koje sugeriše da žrtva može da „isprovocira“ nasilnika na takav čin svojim izgledom, a ne da je on kriv i odgovoran za sopstvene odluke, i da zbog njih treba da snosi posljedice.
Osim toga, dugi postupci dovode i do zaboravljanja detalja traumatičnog događaja, uslijed čega dolazi do eventualnog mijenjanja iskaza. Ovo se, opet, iskorištava u cilju diskreditovanja žrtve – odnosno izazivanja sumnje u njen iskaz, što vodi ka retraumatizaciji.
Pripadnici/e određenih društvenih grupacija nailaze na dodatne prepreke. Zbog svog identita, oni/e nemaju jednak kredibilitet – odnosno njihova iskustva se ne uvažavaju jednako kao ona od većine pred državnim organima i društvom. Naime, nasilje među pripadnicima/ama romskih nacionalnih manjina se otpisuje kao tipično za njihovu zajednicu i čini se da vlada generalna nezainteresovanost za njihovu dobrobit među ostatkom naroda. Slično razmišljanje se primjećuje i u odnosu na seksualne radnice. Pretpostavlja se da neko ko svjesno bira da razmijenjuje seksualne usluge za novac ne može da odbije iste, odnosno da nema slobodu odlučivanja o sopstvenom tijelu, pa samim tim ne može ni biti silovan/a
Izvor: nalazi autorke na društvenij mreži Facebook
3. MEDIJI
Tendencija da se nasilje objašnjava prisustvom mentalnih bolesti ne samo da stvara predrasude da svi koji žive sa mentalnim bolestima imaju sklonosti ka nasilju, već i koristi mentalne bolesti kao „opravdanje“ za nasilje. Realnost je da za nasilje ne postoji nikakvo opravdanje, i najveći broj nasilnika je u potpunosti zdrav, uračunljiv, u potpunosti vlada svojim postupcima i svjestan je njihovih posljedica. I pored svega toga, on svejedno bira da bude nasilnik.
Zatim, novinari/ke u prenošenju informacija koriste nepodoban jezik koji umanjuje nasilnikovu ulogu, obavljajući razgovore sa njegovim bližnjima i komšijama, potpuno nepotrebno iznoseći detalje da je bio „miran dečko“ i kako je svima nezamislivo da on počini tako užasnu stvar, samo zato što nema vidljivog neposrednog motiva, iako postoje višegodišnji indikatori nasilja. Također, tu spadaju i primjeri izvještavanja o promilima alkohola u tijelu žrtve prilikom počinjenog nasilja, čime se insinuira da je žrtva sebe dovela u rizičnu situaciju, opet odvraćajući pažnju od pravog problema: da je nasilnik sam donio odluku da počini nasilje.
Izvor: nalazi autorke na društvenoj mreži Facebook
Na ovaj način, novinari/ke oduzimaju kontrolu i moć žrtvi kojoj je nasilnik već oduzeo iste, jer imaju monopol u prvom izlaganju detalja o žrtvi i pretrpljenom nasilju javnosti – a svi znamo značaj prvog utiska i da malo ko provjerava istinitost informacija koje im se serviraju putem medija i društvenih mreža. Novinari/ke odlučuju o kojem nasilju će pisati, a o kojem ne (i najčešće pišu o ovom problemu tek kada se dogodi, rijetko prije). Oni odlučuju kako će pisati o nasilju, o žrtvama, o njihovom identitetu, i postavljaju temelje kako će žrtva biti posmatrana od strane drugih.
Njihovo izlaganje postaje „nova istina“ i svima zainteresovanima je pružena platforma da iznesu svoje necenzurisano mišljenje o žrtvi i nasilju, ma koliko ono bilo obojeno predrasudama, te nepotkrijepljeno ili potkrijepljeno djelimičnim ili neispravnim informacijama.
Nažalost, pri izvještavanju, mediji najčešće pribjegavaju senzacionalizmu i clickbait/mamac naslovima koji sadrže opise pretrpljenog nasilja i imena žrtava.
Izvor: Kurir
Teško je ne zapitati se kako i dalje dolazi do ovoga, s obzirom da postoje zakoni, kodeksi, upustva i preporuke koje drže predstavnike/ce medija odgovornim i od njih zahtjevaju etičko i profesionalno izvještavanje javnosti. Na kraju krajeva, i da ne postoje, kako je moguće da novinari/ke kao ljudi ne razumiju da izvještavaju o drugom ljudskom biću koje je doživjelo traumu, i da nemaju empatiju prema njemu?
S obzirom da su mnogima poznati slučajevi koji su rezultirali donošenjem „Marijinog zakona“ i „Tijaninog zakona“, željela bih da skrenem pažnju i na problematiku izvještavanja o oblicima nasilja gdje žrtve, nažalost, više nema, zbog čega i ne može da proživi retraumatizaciju, ali njena porodica može.
Tu bih navela odavanje identiteta žrtve (naročito maloljetne), ne samo kroz tekstualne informacije, već i kroz fotografije – koje nekada uključuju i hororične prikaze sa mjesta zločina ili obdukcije. Zatim, opisivanje tjelesnih povreda, u najsitnije detalje, i načina na koji je nasilje vršeno nad žrtvom. Na kraju, tu je i prenošenje suđenja okrivljenom na način koji izaziva simpatiju među čitaocima, kao što je opisivanje njegovog plačnog glasa ili držanja koje ukazuje na kajanje zbog počinjenog zločina.
Posljedice ovakvih držanja i reakcija po žrtvu su mnogobrojne. Pored već navedenih izdvojila bih još i posttraumatski stresni poremećaj, anksioznost, depresiju, suicidalne misli, kao i žrtvino krivljenje sebe za pretrpljeno nasilje.
Ispravno prepoznavanje nasilja kao takvog i podrška žrtvi od strane zajednice ohrabruje žrtvu da izađe iz nasilnog ciklusa, te zbog toga smatram da je važno da odgovorno govorimo o ovoj problematici i da ne budemo apatični prema njoj.
Responses