Maša i ja smo se upoznale još u vrtiću, pa smo onda nastavile druženje i u osnovnoj školi. Srednje škole smo izabrale potpuno drugačije: ona medicinsku, a ja ekonomsku. Nismo se toliko viđale u tom periodu, ali kontakt nikad nismo izgubile. Uvek sam osećala neku posebnu povezanost sa njom, iako smo bile potpuno različite. Za mene su govorili da sam diralica broj jedan, da mi je fitilj prekratak i da nemam problem sa ulaskom u sukobe. Ona je bila staložena, nije pravila „scene“ i mogla je da nađe zajedničko sa svima. Nas dve smo funkcionisale savršeno: tamo gde je meni „falilo“, tu je bila ona i obrnuto. Možete pretpostaviti da je ona bila ona drugarica koja je uvek u vezi, a ja sam uvek bila „single“.
– Toliko različite, a toliko povezane. – govorile bismo često.
Ovog vikenda je Lazaru i Maši dve godine veze, pa mi je saopštila da idu na mini izlet da to obeleže.
Nisam njega previše mirisala, a ni on se nije trudio da se sprijatelji sa nama, njenim drugaricama. Izbegavao je susrete, a kada bismo silom prilika bili na istom mestu, to su bili oni klasični razgovori reda radi.
Sećam se da joj je jednom prilikom zamerio što je tako „pasivna“. Ona je uvek govorila mirnim tonom. Za 20 godina, koliko se dugo znamo, nikad je nisam čula da je povisila ton na bilo koga. Njihove svađe su izgledale tako što on poludi, izdere se na nju, a ona se ućuti.
– ’El kapiraš šta ti pričam? Ne možeš non stop da piješ kafu sa drugaricama. Jednog dana ćeš sa mnom da živiš, a one će i dalje da bleje same – rekao je sigurnim tonom, još uvek bez dreke.
– Lazare, kao prvo, ne viđamo se nas tri svaki dan, a kao drugo, ja ću se sa njima viđati i ako mi budemo u braku. Kakve to veze ima? –
– Ako budemo?? Je l’ čuješ ti sebe? Ko zna čime one tebi pune glavu. Naravno da nećeš da se viđaš sa njima, imaćeš svoju porodicu i decu i nećeš imati vremena za prazne priče. Zna se šta je prioritet u životu. Ti treba da znaš to prva, šta znači biti žena i majka. Pogledaj moju majku koliko se žrtvovala da ja danas imam sve što mi treba! –
– U redu, Lazare, ne želim da sada razgovaramo o ovome, umoran si i nervozan, sutra ćemo. –
– Šta bre sutra?!? Ja sutra neću drugačije da mislim nego sada i ovo je sasvim normalno razmišljanje! Pitaj bilo koga osim tih tvojih drugarica! – i sada već primetno viče.
Moja Maša se sledila. Nije mogla da otvori usta. Mozak joj radi 100 na sat. Obrazi gore, znoje se dlanovi, stomak se prevrće. Lepe krupne plave oči se čine sitnijim nego ikad, a noge ukočene kao da nisu njene.
– Šta ćutiš sad?! Je l’ mogu ja nekad sa tobom da razgovaram!? Ili si toliko glupa i pasivna da nemaš ni mišljenje o ovome? –
Posle par sekundi je uspela da izusti – Lazare, hajde da napravimo neki kompromis. Evo ja mogu jednom mesečno da se viđam sa njima, je l’ to u redu? –
– Naravno, ljubavi, znao sam da si ti meni pametna i da je dobro što sam tebe izabrao. –
Ovo je bila samo jedna situacija od mnogih. Uvek nam ispriča šta se desilo, ali nađe i opravdanje za njega. – Nije baš tako mislio, šalio se, hteo je da vidi kako ću da reagujem, nije se lepo izrazio, ali ja znam šta je stvarno mislio… – i tako u nedogled.
Priču bi uvek završavala da u svim odnosima neko mora nešto da istrpi i da neke stvari prećuti, proguta, stavi ispod tepiha. Nisam se slagala sa njom. Govorila sam joj da nije u redu da se tako ponaša prema njoj. Da je dobra i dovoljna baš takva kakva je. Da zaslužuje bolje i više. Ali moja Maša me nije čula. Iako je nisam razumela, znala sam da moram da budem uz nju u tom odnosu. Da kada bude odlučila da ga ostavi, jer i ovo je nasilje, zna da nije sama.
Psihičiko nasilje najčešće se tretira kao pratilac i indikator drugih oblika nasilja, a analize upućuju na to da je u nasilničkom ponašanju nekada teško razdvojiti nezavisne oblike. Samostalno prisutan, ili u kombinaciji sa drugim oblicima nasilja, ovaj oblik nasilja igra ključnu ulogu u „slamanju otpora“ i u obezbeđivanju „dobrovoljne žrtve“. Istovremeno, zbog nedovoljno jasnih određenja, česta je praksa stručnjaka da psihičko nasilje zamenjuju, odnosno ne razlikuju od „loših partnerskih interakcija“ i „disfunkcionalnih partnerskih odnosa“ kao široko rasprostranjenih pojava u kojima ne mora biti nasilja. (Ignjatović, T., 2011)
Responses