Sumnja

„Šta bleneš u mene kao teletabis?“

Nisam ja rekla. Da li sam ja rekla? Pa možda. Ali rekla sam samo njoj. Ili sam govorila još nekome? NE ZNAM. Ne sećam se. A i ko bi se sećao? Jesam li? Možda, nisam sigurna.

Tup. Tup. Tup. Vrtoglavica. Ubrzano disanje.

Smiri se, čoveče, dođi k sebi.

„Šta bleneš u mene kao teletabis?“

„Ne blenem, idem sad.“

I dok stojim u pošti, prolazim kroz sve razgovore koje sam vodila sa drugim ljudima. Kucam poruku, pa brišem. Besna sam i na sebe i na sve druge. Kako je mogla to da mi uradi, da ispriča sve to i da sad ja budem kriva?

„Gospođice, na Vas je red.“

„Da, da, samo trenutak.“

Eto, opet sam pogrešila, ne obraćam pažnju ni na šta oko sebe.

Stalno me neko prekoreva.

Stvarno sam teletabis.

Napisaću ja njoj ipak poruku.

 Zašto si rekla da on ide u Italiju? Jesi li morala svima da ispričaš? Sad on viče na mene!

typing

Nisi ti ništa rekla, on im je rekao kad je bio pijan.

I onda na poslu.

Greška, greška.

Ctrl + C umesto Ctrl + V, i eto.

Pomisliće neko da sam glupa.

Mrači mi se um. Trese mi se desna ruka i gledam sebe… Gledam u sebe.

Oči su mi uprte u kompjuter, krajičkom oka vidim njeno lice – izgleda razočarano, kao da se pita da li sam ja uopšte za ovaj posao.

Da li sam? Ili sam preveliki teletabis da bih shvatila šta se dešava?

Plašim se da sam negde pogrešila, čak i kada znam da nisam. Preispitujem svoje misli, svoju vrednost i svoje postojanje prečesto.

Čini mi se da sam tokom čitavog života birala one koji bi me ponižavali i koji bi činili da sumnjam u sebe.

Kada sam bila mala, stalno su me prekorevali: „Nisi dobra, ne ponašaš se kao devojčica“; i ja sada, iz ove perspektive, stalno sebe prekorevam.

Preispitujem situacije, svakodnevno.

Kažu da ako imaš samokontrolu, niko ne može da te kontroliše. Lako je reći, ali teško je živeti po tom principu, posebno kada su uznemiravanja počela još davno, u nekom trenutku odrastanja. I sada se obrazac samo ponavlja. A ponavljam se i ja.

Izgleda da je zbog svog postojanja u patrijarhalnom društvu ženi predodređena uloga da se pokunji, skloni i pomeri, posebno kada prozivanje dolazi od muške „glave”.

Da li da mu kažem da nije u redu da mi govori da sam teletabis?

Mislim, stvarno nije u redu da me tako ponižava.

„Molim te da mi više ne govoriš da sam teletabis, stvarno nije u redu.”

„Kad sam ti ja to rekao? A i ako sam to rekao, verovatno sam imao pravo.”

Muk. Teskoba. Mučnina. Brujanje i zujanje.

Glava će da mi pukne.

Imam osećaj da će mi očne jabučice iskočiti od toga kako ga gledam.

Gledam ga u neverici.

„Evo, opet izgledaš kao teletabis, trebalo bi da odeš i proveriš se malo, nisi baš normalna.”

Kratka priča o geslajtingu napisana u okviru projekta “I ovo je nasilje”. Šta je geslajting pročitaj u Rečniku psihičkog nasilja.

O autoru:

Responses

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *