Usedelica vs. Neženja

“Ostaću usedelica” rekla mi je Hani, jednog februarskog dana, uz pivo i cigare u jednom novobeogradakom lokalu. Dan je bio bez veze, bila je i njena izjava. Pokušavao sam da je uverim u to. Posle mojih argumenata i njenog neuverljivog klimanja glavom došli smo do očekivanja koje društvo nameće ženama. Očekivanja koja nameću obično oni koji su se rodili kao muškarci.

Kasnije, tog dana, razmišljam kako zovu muškarce koji se ne ožene u tim određenim godinama. Nisam mogao da se setim baš nijedne jedine etikete sem – neženja. Onda sam se zapitao (po ko zna koji put) kako to da se nedostatak burme na ruci, različito posmatra kod žena i muškaraca?

Neženja? To čak ima i neki seksi prizvuk, daje neku šarmantnu i misterioznu notu tom muškarcu, čini ga blesavim, razuzdanim, neuhvatljivim avanturistom, večitim pustolovom. Usedelica? Sama, očajna, neželjena, osakaćena, obeležena. I sigurno da joj nešto fali, jer inače ne bi bila sama. Logično!

I dok taj večiti momak živi i zabavlja se, uživajući u čarima slobode, te ga niko ništa i ne pita (osim možda majke željne unučića), žena posle trideset i neke, bez burme na ruci, ili barem naznake da će se uskoro nečijom ženom zvati, postaje čudna. Kažu još i kruta, nesnađena, feministkinja koja mrzi muški rod, u najboljem slučaju (ili najgorem, sve zavisi kako to gledate) izbiračica.

Još ako je toj istoj ženi karijera bitna, onda tu mora da je nešto skroz naopako. A još ako bira da uživa u životu… Sebična!

“Muškarcima se pravo da “žive” retko preispituje i gotovo nikad ih se zbog toga ne osuđuje” kaže Mira Furlan u svojoj autobiografiji koju čitam ovih dana. Razmišljam koliko se ženi sudi, svakodnevno. Kada ćemo doći do tačke u kojoj žena ima potpuno jednaka prava na izbor – šta će, kada će i kako će i, na kraju krajeva – da li će?

Danas je mizoginija (ako je) samo bolje prepakovana, u neke lepše i sjajnije folije. Sa sve mašnicom na vrhu. Ili grešim? U društvu u kojem živimo sve se meri u poenima, a čini se neženja vodi 1:0.

Razgovor o usedelici Hani i ja smo prirodno preveli u razgovor o bivšima: “Nije se desio pravi. Tada sam možda i mislila da grešim, sada sam zahvalna što ni sa jednim od bivših nisam završila u braku i, što sa njima nemam decu”. A onda smo sasvim prirodno krenuli o brojkama. Pored ženinog kreveta kao da uvek neko lupa recke, čini se očitava karte kao kontrolor u vozu. Žena nema pravo na seksualno zadovoljstvo, a priča o dozvoljenom broju partnera uvek negde stoji za vratom. Ko se bavi gužvom u muškom krevetu? Ko meri brzinu (od neretko i 200 km na čas) muških avantura? Broji li iko izgužvane plahte i muške uzdahe?

Pitam se kako bi bilo da je Pepeljuga nudila cipelu na probu brojnim muškarcima, sve dok ne pronađe onog pravog. Čak i da se radi o najfinijoj italijanskoj koži, ne verujem da bismo je pamtili kao finu i smernu devojku.

Fina i smerna devojka? Šta uopšte znači ta sintagma, to znaju verovatno samo oni koji se bore za patrijarhat koji bi ženu najrađe strpali u kavez.

Da smo i dalje kao društvo dvolični i neravnopravni, pokaže uvek neko preispitivanje “usedelice”.

A nije li to ono što oni žele? I šta kad nemaš nekog da ti kaže da je sve okej, da nisi čudna niti luda, da nisi usedelica?

I šta ako tim nekim dokonim dušebrižnicima, koji brinu tuđu brigu kažeš da si srećna sama i slobodna?

Ništa. Oni će (malo) da se dure, (malo) će da budu dosadni, zvocaće i, verovatno će pokušati da ti objasne da si ti (ipak) očajna usedelica. Jer na Balkanu nikad ništa ne umire, kaže Mira Furlan. Pa ni njihova mizoginija, seksizam i šovinizam.

Al’ ti namigni, i kaži im : “A šta ću kad mi se tako sviđa”.

Fin način da im kažeš – _________(uneti psovku po želji). Ipak, oni očekuju da budeš fina i smerna devojka.

Biće to šah-mat, nešto kao gol u poslednjoj sekundi.

Do sledećeg čitanja (i svakog narednog dana), ostanite slobodne i svoje.

O autoru:

Responses

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *