„Ćuti malo, krofnice, celo veče samo ti pričaš!“ bila je rečenica zbog koje su na trenutak svi prasnuli u smeh. Nisam stigla da prebrojim, ali činilo se kao da je to bila već stota uvreda upućena Sari. Samo se nasmešila očiju punih suza, a Saša je nastavio svoje izlaganje o dvotaktnim motorima. Saša je jako lep mladić, neko ko pazi na svoj izgled i redovno posećuje teretanu, ali i neko kome je bonton strana reč. To su bila moja prva zapažanja.
Kako je vreme odmicalo, konobar je menjao piksle, a atmosfera je postajala sve zagušljivija. Za stolom je sedela moja drugarica Sara, njen dugogodišnji momak Saša, dvojica njegovih kolega i ja. Saša radi u velikoj kompaniji za proizvodnju motora. Piće sa ovom ekipom isprva se činilo primamljivim, a ujedno kao i način da malo bolje upoznam dečka sa kojim je Sara toliko dugo; ali sam već u prvih pola sata shvatila zašto me Sara nije ranije upoznala sa njim. Iz meni nepoznatog razloga, imao je neopisivu želju da je vređa. U pozadini je tiho svirao džez, ali kao da je svakim tonom obećavao kulminaciju radnje. Sara je napokon uspela da se ubaci u razgovor, jer ju je konačno neko nešto pitao, ali već nakon prve izgovorene rečenice usledio je hladan tuš.
„Koji je sledeći konfekcijski broj na skali, bucili?“ upitao ju je Saša bez jasnog razloga i nepovezano sa temom.
„Molim te, prestani!“ bilo je jedino što je Sara uspela da smisli u tom trenutku, kada su pogledi svih prisutnih već bili upereni u njeno telo, a lica razvučena u podli osmeh. Pogledom sam iskazala negodovanje i zaustila da nešto kažem, ali presekla me je. Pročitala sam strah u njenim očima i molbu upućenu meni da ništa ne radim.
„Jaoj, krofnice, uvek sve shvataš ozbiljno. Stvarno si dosadna!“ počupao ju je za obraze i uputio podrugljiv osmeh svojim kolegama. Saša i Sara su dugo bili zajedno, i ona je verovala da je on prava osoba za nju. Stalno joj je kupovao poklone i bio pažljiv prema njoj kada bi uradio nešto loše, i ona bi zaboravila na scenu koju joj je priredio.
Na sekund sam poželela da odem; pitala sam se zašto sam tu i da li planira da prestane da je maltretira preda mnom i svim ovim ljudima? Još koliko puta planira da je uvredi? Bolelo me je što moram da ćutim, ali nisam smela i ja da je povredim. U ovom trenutku morala je imati poverenja u mene, moram biti tu za nju, moram…
Tok razmišljanja prekinuo mi je do tada najodvratniji trenutak večeri. Saša je u povratku iz toaleta naručio krofnu, a kada ju je konobar doneo, počeo ju je gurati u Sarina usta.
„Uzmi, znam da ne možeš da odoliš!“ histerično je ponavljao Saša.
Sara je odgurnula njegovu ruku, odmakla se od stola i besno bacila čašu sa vodom na pod. Nervoznim, ali sigurnim korakom se udaljila. Bila sam sigurna da je nikada nisam videla takvu. Saša je ustao za njom i kroz smeh dobacio ostalim gostima:
„Biće ona dobro, samo da je stignem sa krofnom!“
Trebao mi je sekund da shvatim šta se dogodilo. Sa osmehom na licu, ustala sam od stola, pokupila naše stvari i izašla iz lokala.
Kratka priča o ponižavanju i vređanju (u društvu). I ovo je nasilje. Šta je ponižavanje i vređanje (u društvu) pročitaj u Rečniku psihičkog nasilja.
Responses