Desilo (mi) se

Celu zbirku kratkih priča “I ovo je nasilje” možete preuzeti ovde.

Alarm je ponovo zazvonio… Prošlo je samo pet minuta od kada se poslednji put oglasio. Svakog dana se iznenadi kada u pet ujutru čuje poznato zvono za ustajanje, kao da ga prethodno veče nije sama uključila. I ponovo, još samo pet minuta u toploj postelji, i pitanje – još koliko dana do penzije… 

Dok je čekala da provri voda za čaj, na kosu je stavljala viklere, kako bi izgledala kao da je upravo izašla iz frizerskog salona, jer se to od nje očekivalo. Nije imala vremena za dane provedene u trenerci sa masnom kosom. Oduvek je obećavala, ljudi su verovali u nju i govorili da će jednog dana sigurno nešto postići. Ali kada bi je isti ti ljudi pitali za najveći uspeh, bledo bi zurila u jednu tačku dok bi joj kroz misli prolazio čitav život pun odricanja i borbe za bolje sutra. 

Dok je otključavala vrata kancelarije, neprestano joj je vibrirao telefon u torbi. Nije volela rane jutarnje razgovore, čime je i opravdavala samački život ,,dobronamernim“ i radoznalim članovima porodice. Ostavila je torbu na stolu trudeći se da ugrabi još nekoliko trenutaka samo za sebe. Nije joj se dalo. Onaj ko zove mora da je dobro poznaje čim ne odustaje… Naravno da je to bila njena najbolja drugarica iz detinjstva – Ana.  

„Hoćeš li mi se nekad javiti iz prve?“, odbrusila je Ana. 

„Zdravo i tebi, prijateljice!“, reče Klara kroz osmeh; iako je već navikla da joj se Ana javlja bez pozdrava, zabavljalo ju je da je s vremena na vreme podseti na pravila lepog ponašanja. 

„Jesi li videla šta se dogodilo?!“, nastavila je Ana. 

„Ne znam na šta misliš, samo što sam ušla u kancelariju.“ 

„Pogledaj društvene mreže odmah! Svi bruje o tome!“, rekla je Ana i prekinula vezu. 

Šta je to uspelo da probudi ljude na društvenim mrežama tako da svi o tome govore? Da se nije zaratilo ponovo negde u svetu, da se ne dešava još jedan ekološki ustanak, da se nije dogodila saobraćajna nesreća poznatog glumca, samo su neke misli koje su joj prolazile kroz glavu. Sekunde su joj delovale kao večnost dok je prelistavala početnu stranu Instagrama, kriveći Anu što je uvek ostavi sa poluinformacijama. 

Naišla je na vest. Telefon joj je ispao iz ruke. U trenutku ju je stomak zaboleo, a telo joj je oblila neobjašnjiva toplota. Otišla je da se umije. Kapljice znoja i vode su se mešale na njenom licu. Sigurno je neka greška. Nije dobro pročitala. Uzela je telefon sa poda, i nastavila da lista vesti. Svaka vest je imala istu sadržinu, samo su se mediji takmičili u tome čiji će naslov privući veću pažnju. 

Došla je do intervjua koji je uradila poznata novinarka Branka, kojoj je verovala, ili je bar do sada mogla da veruje… Naslov je glasio „Ispovesti devojaka koje je na Pravnom fakultetu seksualno uznemiravao profesor G. Đ“. Nemo je gledala vest o čoveku koga poznaje, mentoru prema kome je osećala strahopoštovanje. Ko zna koji put tog dana, zazvonio joj je telefon. Na ekranu se pojavila samo jedna reč koja je bila dovoljna da ispravi kičmu i smiri se kao da se ništa nije dogodilo. 

„Zdravo, Klaro!“, rekao je poznat muški glas. 

„Dobar dan, profesore!“, odgovorila je jedva čujno. 

„Kako si? Šta radiš?“, upitao je profesor. 

„Radim, na poslu sam. Pišem tužbu na neku presudu. U stvari, žalbu pišem. Da, žalbu na rešenje o troškovima“, nespretno reče Klara, kao da nije godine posvetila učenju i advokatskom pozivu. 

„Treba mi tvoja pomoć“, reče profesor. 

„Naravno profesore, recite“, izgovorila je smireno, dok joj se grlo sušilo. 

„Pročitao sam sinoć na vestima da sam nekog silovao. Ne, izvini, pogrešio sam. Kažu da sam nekog seksualno uznemiravao, to mu valjda dođe blaže od silovanja“, rekao je profesor sarkastično. 

„Da, seksualno uznemiravanje predstavlja vid seksualnog nasilja, a samim tim je i blaži oblik. Silovanje je najekstremniji oblik seksualnog nasilja“, odgovorila je Klara, kao da se vratila u studentsko doba. 

„Da, da… Znam da se baviš tim vašim ženskim pravima, pa bi trebalo da me braniš u ovom postupku. Hajde da se nađemo večeras da ti objasnim šta želim. Poslaću ti poruku gde da dođeš“, rekao je profesor kao da se podrazumeva da će ona doći. 

„U redu“, jedva da je izustila, a poziv je već bio prekinut. 

Gorčinu razgovora je osećala čitavo prepodne. Spremala je govor i držanje, kao da će se pojaviti pred najvišom sudskom instancom na svetu, a ne kao da će se naći sa klijentom. Pitala se da li je joj je već klijent, pa ona ni na šta nije pristala. Ubeđivala je samu sebe da će odustati od slučaja ukoliko joj se ne dopadne ono što čuje. 

* 

Dok se užurbano približavala bašti poznatog kafića Lux, zagazila je u baru i isprljala cipele. Iako je i sama znala da će to verovatno samo ona primetiti, osetila se postiđeno. Godinama građeno samoupozdanje, nakon završetka studija, nestalo je u trenu. Nije želela da se ovako pojavi pred njim, ali već je bilo kasno… Video ju je i mahnuo joj da priđe. Sedeo je u levom uglu bašte, iz koga je mogao da vidi ceo kafić. Sunčevi zraci, koji su se probijali nakon kišnih oblaka, davali su poseban sjaj njegovoj sedoj kosi. Nosio je teget odelo, uvek je držao do svog izgleda te su ga mnogi smatrali čovekom od ukusa. Bio je prepoznatljiv po tome što je uvek sa sobom nosio knjigu koju je u to vreme čitao. Ustao je i pružio joj ruku. 

„Je l’ se sećaš kako sam vas učio da je rukovanje važno?“, upitao je profesor. 

„Sećam se“, rekla je Klara, u mislima se vrativši u studentsku klupu. 

Ostatak vremena provela je slušajući o stanju u državi, međunarodnim odnosima i pomalo o konkretnom slučaju zbog koga su se našli. Ćutala je i slušala, uvažavala je ličnost profesora iako se nije sasvim slagala s njegovim mišljenjem. Smatrao je da su mu kolege smestile, da ga više ne žele na fakultetu, pa su potplatili tamo neke studentkinje da se žale kako ih je nepristojno gledao, seksistički im se obraćao i dodirivao. Klimala je glavom, trudeći se da objektivno sagleda slučaj. 

* 

Danima je pripremala govor, iščitavajući sudsku praksu i svedočenja žrtava seksualnog uznemiravanja, kako bi mogla da pronađe slabe tačke njihovih iskaza. Činilo joj se da postoji obrazac kojim se predatori vode… Ipak, trudila se da ne unosi emocije jer je njena dužnost bila da brani pravo svog klijenta na pravično suđenje. Profesor joj je pomagao u pripremi, pa je sastavio i listu pitanja koje je želeo da iskoristi prilikom ispitivanja studentkinja. 

Noć pred zakazano ročište nije spavala, 25. maj joj je omiljeni dan u godini ali ga se ovoga puta nije ni setila. Fokus joj je bio samo na suđenju, ponašala se kao da nijedan predmet sem tog ne postoji. Koleginice su za sreću polile vodu za njom dok je izlazila iz kancelarije, i ponovo je nakvasila cipele. Izgleda da ovih dana nema sreće sa obućom, ali nije dala da je to omete, ipak je on gleda i polaže nade u nju. Naučnik sa dugogodišnjim iskustvom i ugledom joj je, od svih advokata, poklonio poverenje. Osećala se bitnom, što joj je davalo snagu da postupi po njihovom dogovoru. 

Na ulazu u sudnicu stajali su roditelji devojaka koje će za nekoliko minuta ispričati svoju verziju priče, kao i novinari kojima je ovaj slučaj donosio nešto više klikova na portalima. Majke su smirivale očeve, koji su želeli da se obračunaju sa profesorom, što je dodatno uznemiravalo devojke. Profesor je stajao uzdignute glave, kao da će uskoro primiti nagradu za najboljeg među jednakima. Nisu ga doticali komentari prisutnih, čak im je upućivao blagi osmeh, što je ove još više razljutilo. Klari se nisu dopadali pogledi koji su joj upućeni, ali je znala da svoj posao mora da obavi profesionalno. 

Prilikom ispitivanja studentkinja, postavljala im je pitanja koja ne bi volela da je njoj neko nekada postavio. Nakon svakog pitanja, pogledala bi u profesora kako bi dobila odobrenje i ohrabrenje da nastavi. 

Na red za ispitivanje je došla jedva punoletna devojka. Krhka i nežna poput srne, Mirka je stajala za govornicom čvrsto rešena da ispriča šta joj se dogodilo. Klara je izvadila papir iz fascikle na kome je crvenim slovima bilo ispisano Mirkino ime. 

„Koja ste godina?“, upitala je Klara, misleći na godinu studija. 

„Prva“, reče Mirka. 

„Kako ste upoznali profesora kada on ne predaje na prvoj godini?“, upitala je Klara, gledajući Mirku pravo u oči. 

„Prijavila sam se na radionicu koju je profesor Goran držao, želela sam da steknem što više znanja kako bih lakše položila ispite“, pravdala se Mirka. 

„Da li ste na radionicama skretali pažnju profesoru svojim izgledom i govorom? Želeli ste da i kod njega što lakše položite ispit?“, Klara je pročitala pitanje sa papira. 

Mirkin advokat je automatski ustao i tražio od sutkinje da zabrani Klarino kapciozno pitanje, što je ona i učinila. Klara nije imala više pitanja za Mirku, te je profesor, kao okrivljeni, nastavio sam ispitivanje. 

„Mirka, znamo se, pa zašto ovo radiš? Kako te nije sramota da dolaziš ovde i optužuješ me za nešto što ti nisam učinio? Sećaš se kako si dolazila obučena, da ne kažem svučena, pa sam te ja uvek očinski savetovao da učiš i budeš dobra studentkinja, i buduća pravnica. Mogao sam da protiv tebe pokrenem i disciplinski postupak, pa nisam. Hteo sam da budeš najbolja, a ti mi ovako vraćaš. Ovo me vređa, da li si svesna da tvoje laži mogu da ugroze moju karijeru, porodicu i ugled… Da li ti znaš ko sam ja?!“, samouvereno je govorio profesor Đorđević. 

Na Mirkinom licu se mogao videti strah. Vidno uznemirena, pogledom je tražila mesto gde može da sedne, ali ju je sutkinja opomenula da tokom svedočenja mora da stoji za govornicom ili će napraviti pauzu. Želela je da se svedočenje što pre završi pa je nastavila da stoji. Suze su joj tekle dok je odgovarala na profesorova pitanja. Setila se kako ju je profesor jednom prilikom zaključao, nakon čega je počela da plače, a on joj je govorio da nema ničeg tako zavodljivog kao suze lepe žene. Gde god da teku, one probude pažnju i interesovanje onog ko ih posmatra. Govorio joj je da je ona njegova Lolita, pa čak i Kaporova Una kojoj će sutradan posvetiti prve reči predavanja sa početnim slovima njenog imena. Pre nego što su se obratile sudu, Mirka i ostale studentkinje su se pozivale na Pravilnik o sprečavanju i zaštiti studenata od seksualnog uznemiravanja, ali su naišle na ćutanje uprave fakulteta.  

Nakon Mirkinog svedočenja, nastala je galama u sudnici. Neki su pružali podršku Mirki, drugi su psovali, tražeći pravdu i osudu na doživotnu robiju seksualnog manijaka. Sutkinja je zahtevala mir u sudnici uz opomenu da će prisutne novčano kazniti ili ih izbaciti iz sudnice. Profesor je sedeo mirno, ne želeći da bude saslušan, što mu je i sam zakon dozvoljavao, a da bi pokazao koliko je iznad celokupne situacije čak je i prelistavao roman koji je poneo sa sobom na suđenje.  

Na izlazu iz suda, Klaru i profesora su sačekali novinari, želeći još jednom da iskoriste priliku da im postave pitanja. Projurili su kroz masu ljudi sa transparentima podrške studentkinjama, ne želeći da daju komentare. 

* 

Trudila se da se navikne na medijsku pažnju koju je sada imala, ali joj nije polazilo za rukom. Odlučila je da prestane da čita negativne komentare o sebi, pravdajući se svojom ulogom advokatice. Na sastanku sa psihoterapeutkinjom govorila je o svakodnevnim aktivnostima, problemima na poslu, ali najviše o trenutnoj situaciji.  

„Da li mislite da vas ovaj slučaj toliko pogađa zbog toga što ste i vi doživeli isto?“, upitala je Klaru psihoterapeutkinja. 

„Kako mislite isto? Ne razumem šta želite da kažte“, zatečeno je odgovorila Klara. 

Da li se sećate zbog čega ste prvi put došli na razgovor kod mene?“, upitala je psihoterapeutkinja. 

„Ne, to ne može da bude isto. Goran je mene voleo. Mi smo bili u vezi, samo je taj odnos bio previše komplikovan za te mlade godine. Voleli smo se, krili smo tu vezu jer je tako moralo. Nismo smeli da dozvolimo da se neko umeša. Želeli smo da to uspe“, počela je da se pravda Klara. 

Da li ste potisnuli sve loše stvari zato što ste tada bili srećni?“ 

„Sreća je relativna stvar, šta znači biti srećan… Htela sam da se osetim voljenom, prijala mi je njegova pažnja. Nisam uvek bila zadovoljna kako se ponašao prema meni, ponekad me je ignorisao i nije se javljao danima, ali sam znala da me želi.“ 

„Klaro, da li se sećate kako je počeo vaš odnos?“ 

„Bila sam možda druga ili čak prva godina kada me je primetio. Iz mase studentkinja koje su učestvovale na njegovoj radionici, mene je izdvojio. Rekao mi je da sam vredna i da vredim, da će mi pokazati put kojim idu uspešni ljudi. Naučio me je kako da sedim i da se ponašam, bila sam mu zahvalna na pažnji koju mi je pružio. Želeo je sa mnom sve. Govorio je da su mu moji dodiri inspiracija za dalji rad i napredak.“ 

„Zbog čega ste raskinuli?“, upitala je psihoterapeutkinja, primećujući kako se Klarino telo grči, kao  kada je prvi put došla na razgovor. U duši je bila ona ista devojčica, samo sada u telu odrasle žene. 

„Odrasla sam, shvatila sam da ne mogu večno da budem druga žena. Nisam želela da se više krijem.“ 

„Klaro, šta se onda desilo?“ 

„Goran je poludeo, nije mogao da veruje da ja njega ostavljam. Govorio je da ne mogu da mu oduzmem ono što sam mu već dala, pokušavao je da me ubedi da grešim. Kada smo se kasnije viđali na nekim događajima, uvek se trudio da me poljubi ili dodirne, ali ja to nisam želela. Jasno sam mu stavila do znanja da to ne želim više da radim. Trebao mi je neko ko će mi skuvati čaj kada sam bolesna, prošetati sa mnom ponosno me držeći za ruku, a sa njim to nisam mogla da imam.“ 

Usledili su dani ćutanja… Klara nije mogla da izađe iz kuće, sedela je u pidžami i gledala filmove, razmišljajući da li je pogrešila i da li je nanela bol svojim pitanjima tim devojkama na suđenju…  

* 

Advokat mladih studentkinja je, još jednom, u završnoj reči podsetio na sve ono što su prošle njegove klijentkinje. Govor je bio emotivan, svi su ga pažljivo slušali. Kada je završio, na red je došla Klara i dalje uverena da mora da brani pravo na odbranu svog klijenta i čoveka koga je volela. 

Završnu reč je počela rečima: „Pretpostavke su opasne jer nisu zasnovane na dokazima…“ 

Nije stigla da završi rečenicu, a već se iz publike čuo glas studentkinja koje su govorile: „Desilo se! Desilo mi se! Desilo nam se! Treba nam neko ko će nam verovati! Sutradan ćeš na našem mestu biti ti ili tvoja ćerka, neko tebi blizak…“  

Sutkinja je pokušavala da smiri situaciju u sudnici kako bi Klara mogla da nastavi završnu reč. Ostavivši papire na stolu, Klara je sela i osetila krivicu za sve ono što su prošle ove devojke. Ko zna koliko je još devojaka prošlo isto ovo, a možda je ona mogla to da spreči da nije romantizovala svoj odnos sa profesorom. Dok je krivila sebe, osetila je na butini profesorovu ruku. Tražio joj je da ustane i završi započeto. Nastavila je nepomično da sedi.  

Celu zbirku kratkih priča “I ovo je nasilje” možete preuzeti ovde.

O autoru:

Responses