Drhtanje je sigurno od sreće?

Ponovo sam ostala posle smene. Nisam sigurna koji je ovo martini po redu, Merlinova Lela me ometa u brojanju.

Ima još posla u šanku. A i što bih išla u stan? U stanu su krevet i tišina, misli i nespavanje. Ovde je sve kontra. Osim nespavanja, ali buka zaglušuje misli, tako da je okej.

Uglas pevamo Eh, da je tuga snijeg, kad eto njega negde posle ponoći. Ju, koliko sam se stresla. Pružio mi je ruku, ukočeno se osmehnuo samo usnama i produžio do stola. Kao da tri sata pre toga nismo odlučili da se više ne viđamo. Bože, koliko su mi blamantne i jadne formalnosti nakon što podeliš sa nekim deo sebe. Kako se vratiš na uglađenost?

Sklanjam se iza šanka, jer drhtim. Osećam navalu dopamina, mora da mi je ipak drago što je tu?

Zurim u zamućenu tečnost dok slamčicom bockam limun u čaši, jer nemamo masline. Merlina nadjačava smeh za njegovim stolom. Pomalo mi se manta i zamagljuje vid, usvojio je teksturu martinija.

Je l’ moguće da mu nimalo nije stalo do mojih osećanja?

Sećanje zaglušuje smeh za stolom iza:

– Kakav ti je čaj?

– Super, što ne staviš med?

– Alergična sam.

– Ah, da, zaboravio sam.

– Pomenula sam to više puta.

– Znam, znam…

– Čini mi se da zaboraviš većinu onoga što ti

kažem o sebi.

– Takav sam prosto, ha ha.

– Ali to baš nije okej, osetim se kao da ti nisam važna… Danilo?

– Šta? Je l’ vidiš da gledam TV?

– Pokušavam da razgovaram sa tobom o nečemu što me muči.

– Muči te što nisam upamtio da si alergična na jebeni med?

– Nemoj banalizovati, znaš da se ne radi o jebenom medu. Dva meseca smo zajedno, ne trudiš se da me upoznaš. Imam utisak da i kad mi postaviš pitanje pitaš onako radi reda, jer većinu onoga što ti kažem o sebi i ne upamtiš.

Nastavlja da ćuti i gleda Dnevnik.

Danas osećam iscrpljenost i mučninu. Nema posla, pa pokušavam da se okupiram slagalicom. Ispijam čašu za čašom vode. Previše je lako mislima da se ušunjaju. Prepliću se debilna želja da opet dođe i osećaj da će mi biti lakše ako povratim.

„Šta ti je? Odsutna si mi nešto.“

„Povraća mi se. Čini mi se da ću ga izbaciti iz sistema ako ga ispovraćam.“

„A drži te i dalje ono od juče… Sinoć nije bio zabrinut zato što piješ, verovatno je mislio da je zbog njega, pa mu se diglo perje.“

„Na šta misliš, Vanja? Ne znam da mu je to ikad smetalo.“

„Ma onda na Marijinom rođendanu kad si otišla do WC-a nam je rekao kako baš puno piješ i na poslu i kad ste sami, kao brine se za tebe…“

Osetila sam hladan znoj i kako me preseca preko stomaka. Pustila sam je da nastavi, jer nisam mogla da progovorim.

„Rekao je i da ti je pomenuo kako bi trebalo više da se fokusiraš na svoje obaveze umesto što piješ i ne radiš ništa van tog kafića… Kao ne vidi ni zašto bismo se mi družile više sa tobom ako imamo svoje živote i o čemu da pričamo, a ti sve stavljaš po strani.“

„Vanja, ovo nema veze sa istinom…“

„Znam, to smo mu i rekle. Da posle posla samo ponekad pijemo, i to zajedno, da se inače čujemo stalno i znamo šta se kojoj dešava tokom dana i da si skroz posvećena i treningu, i pisanju, čemu sve ne, i da nam se ne uklapa nikako to o čemu priča.“

„Zašto mi tada niste rekle za ovo?“

„Zato što je zatim banalizovao celu situaciju.. Kao, sigurno smo mi u pravu, on se samo brine… Dosta vremena provodite zajedno i po kafićima, pa mu deluje da piješ više nego što je to možda slučaj… Prosto se zabrinuo, kao…“

Dok mi priča, vrtim po glavi taj dan:

– Šta oblačiš večeras? Mada nije ni važno, svakako ćeš biti najlepši.

– Trenerku, neću ići na rođendan.

– Kakva ti je sad to fora? Naravno da ideš.

– Rekao sam ti da neću.

– Čekaj, ozbiljan si?

– Da, umoran sam od posla… A mogla bi i ti da ostaneš, tvoja omiljena osoba će biti ovde, a ne tamo.

– Maki mi je najbolja drugarica, idem. A ti odmori, pa se vidimo sutra.

Umiljat osmeh kojim je hteo da me privoli da ostanem u stanu je zamenila ukočena faca, i nešto u meni je počelo da kuva. Otišla sam da se istuširam i spremam, nisam želela nikakvu tenziju tog dana.

Pojavio se nenadano na rođendanu, oko 23h. Ushićenje mi je naglo skočilo u telu, pomalo sam drhtala. Od sreće… Proveli smo se super, plesao je sa mnom, ljubio me, baš je bio sladak.

Sutradan mi je rekao kako je čuo Marijine i Vanjine komentare da sam baš pijana i da se blamiram, ali nije hteo da mi pokvari veče, pa je ćutao.

Bilo mi je smešno.

– Nikad ne bi tako nešto rekle za mene, sigurno su govorile o nekom drugom. Nisi dobro čuo, malo je i tebe udario džin.

– Važi, nemoj mi verovati.

Navukao je brzinski jaknu i usput otišao na posao. Nije se javljao ceo dan. Sutradan mi je došao raspoložen i odveo me na večeru. Bilo nam je divno.

Nema ga nekoliko dana u kafiću. Popustio me je bes. A imali smo lepih momenata, posebno prvih mesec dana. Baš je umeo da me obraduje, da mi donese čokoladicu na posao ili me samo nazove i kaže kako me čeka ispred stana. Onda se vozamo celu noć, slušamo muziku i smejemo se.

Ah, evo ga. U lokalu je odjednom neizdrživo toplo. Osećam se kao da me je uhvatila groznica. Diši, ponašaj se. Danas ni ćao. Priča sa mojom koleginicom, možda čak pokušava da flertuje, ona ga ignoriše, ja sedim pored i razmišljam kako možda ni početak nije bio toliko bajan:

Zašto zvera okolo? Gleda utakmicu, a malopre mi je rekao da baš i ne prati sport. Pogledaj me u oči, pričam ti… Hajde malo više da se potrudim, pa ne mora pritisak uvek biti na njima da animiraju. A, evo nasmejao se. Smeje se, top. Verovatno je malo stidljiv, ići će sad lagodnije. Nope, opet gleda TV. Hajde, hajde, reci nešto, Sanja. Vidiš da je ćutljiv, sigurno mu je neprijatno. Brzo, hajde. Uspela si, bravo! Joj, baš nam je super!

Ili drugi dejt:

Pokazivao mi je fotke sa putovanja, baš mi je bilo interesantno.

Ne sećam se o čemu sam pričala u momentu kad sam primetila. Od šanka do našeg stola je čitava večnost koraka.

Baš je lepa devojka. Okej, naravno da je pogledao, ko ne bi? I ja sam.

Pričam i dalje, u svakom trenutku će prebaciti fokus na moje oči sigurno i nastavićemo da se smejemo. Reči koje izgovaram i sama počinjem da čujem nekako udaljeno, u prolazu, i bez zainteresovanosti za smisao.

Baš joj je lepa kosa. I struk. Te farmerke su top, gde li ih je kupila? Ah, evo prošla je. Šta sam ono pričala?

Dobro se osećam. Složile su se kockice, sa njima se umirio i nervni sistem. Ovog puta je vraćanje sebi vremenski usklađeno udaljavanju od sebe. Bravo, mala.

Ležim u stanu, gledam film. Devojka plače jer je raskinula sa momkom, pa ne može da mu javi neke lepe vesti. I prođe mi sećanje pred očima, kao još jedan aha momenat, samo bez preterane reakcije tela:

Bili smo zajedno mesec i po dana.

Prihvaćen je projekat koji sam predložila u vezi sa neformalnim seksualnim obrazovanjem i bila sam presrećna. Napisala sam mu to i proveravala telefon svakomalo u iščekivanju poruke. Posle sat vremena, stiže mi odgovor. Nisam još otvorila poruku, samo sam je prevukla na dole i već sam se ohladila. Skrinšot njegovog skora u nekoj glupoj mobilnoj igrici. Je l’ ovo loša fora? Hajde sačekaću još malo, obradovao se sigurno, ima čudan smisao za humor. Ali nema ni nakon deset minuta nove poruke.

– Je l’ ovo stvarno tvoja reakcija na moju vest?

– Ha ha, šta je? Vidiš da oboje mlatimo praznu slamu. Odoh da radim, prošla mi je pauza.

Za naredne lepe vesti mi nije ni proletela želja da njemu prvom javim. Ili uopšte.

Mariji i meni su smene na poslovima i privatne obaveze konačno usklađene, tako da možemo izdvojiti sat vremena da popijemo kafu preko video poziva:

„Brate mili, nisam imala pojma da ti se to dešavalo sa Danilom.“

„Ma nisam ni ja, ha ha. Ili jesam, ali sam odlučila da previdim.“

„Pa šta je bila kap koja je prelila čašu, te si raskinula?“

„Je l’ se sećaš onog dana kad si bila baš zabrinuta zbog mačka? Pa smo se kuckale o tome dok si bila u smeni.“

„Da, da, sećam se.“

„E pa, on je došao s posla kod mene i krenuo da mi priča neki novi trač iz firme. Zamolila sam ga da sačeka samo da završim dopisivanje sa tobom, jer zaista nisi dobro, pa ću ga saslušati. Nije prošlo mnogo, nastavio je da priča, a ja sam nastavila komunikaciju sa tobom. Posle pet minuta mi je oteo telefon iz ruke i bacio ga na krevet. Od šoka sam samo uspela da mu kažem da izađe iz stana. Na poslu sam mu sastavila poruku da se više nećemo viđati. Samo se hladno složio, a tako se i ponašao kad je došao to veče u kafić.“

„Jedino dobro u svemu ovome je da uspevamo sve ranije da pokapiramo šta se dešava i da se trgnemo.“

„Slažem se.“

Kratka priča o dehumanizaciji i izolaciji. I ovo je nasilje. Šta je dehumanizacija i izolacija pročitaj u Rečniku psihičkog nasilja.

O autoru:

Responses

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *